°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°
Sanjala sam da imam intervju s Bogom.
«A tako, ti bi me htjela intervjuirati?» – reče Bog
«Ako imaš vremena?» - rekoh
Bog se nasmješi:
«Moje je vrijeme vječnost. Što si me namjeravala pitati?»
«Što te najviše iznenađuje kod ljudi…?»
Bog odgovori….
«To što misle tjeskobno na budućnost te tako zaborave na sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
To što žive kao da nikada neće umrijeti, a umiru kao da nikada nisu ni živjeli…
To što im je djetinjstvo dosadno. Žure odrasti, a onda bi htjeli ponovno biti djeca.
To što troše zdravlje da bi zaradili novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje.»
Bog uze moju ruku u svoju. Ostadosmo trenutak u tišini.
Tada upitah:
«Kao roditelj koje bi životne pouke htio da tvoja djeca nauče?»
osmjehujući se Bog odgovori:
«Da nauče kako nikoga ne mogu učiniti da ih voli, mogu samo sebi dopustiti da budu voljeni.
Da nauče kako nije najvrjednije ono što imaju, nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivat s drugima…
Da nauče kako nije bogata osoba ona koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se načine duboke rane ljubljenoj osobi, a tada su potrebne godine da ih se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje, ili se boje da će, pokazavši to izgubiti njihovo povjerenje.
Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti različito.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im oproste. Moraju i sami sebi opraštati.
I da nauče da sam ja tu-uvijek.»
°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°
Post je objavljen 08.05.2007. u 19:11 sati.